Kako se muški sat razvijao, prva stvar je bila razviti bolji izlaz od škripućeg ruba. Cilindrični klizač, koji je izumio Thomas Tompion 1695., koristio je izdubljeni cilindar i klinaste zube na kotaču za ravnotežu. Bio je mnogo ravniji od graničnika za bijeg, ali je i dalje imao visoko trenje pa nije bio osobito uspješan.
Isprobano je nekoliko drugih sustava kad je muški sat u pitanju, ali onaj koji je stvarno radio bila je poluga za bijeg. Ovo je izumio Thomas Mudge 1750-ih, a koristi ga većina satova izrađenih od 1800. do danas. Izlaz s polugom izgleda poput bočne verzije izljeva sidra. Kotač za ravnotežu ima klin, koji udara polugu s rašljastim krajem prvo u jednom, a zatim u drugom smjeru. Dvije palete na drugom kraju poluge spajaju se s kotačićem za nuždu: jedna prima impuls od njega, druga ga zaustavlja. Kao i kod drugih bježanja za takav muški sat, tada se spaja na zupčanik, koji upravlja rukama i smanjuje okretni moment iz izvora energije, tako da će trajati više od jednog dana.
Kad je muški sat u pitanju, ključna prednost poluge za izmicanje je da kotač za ravnotežu slobodno lebdi za sve osim minimalnog kontakta s paletama, čineći njegovo kretanje potpuno harmoničnim. Ovo je bio drugi veliki korak naprijed u točnosti nakon dodavanja opruge za kosu, čime je smanjena na jednu minutu dnevno. Poluga se također može ponovno pokrenuti ako se udari.
Ali čak i poluga za izlazak kad je takav muški sat u pitanju ima različite točke gdje postoji velika količina kontakta, posebno palete i okretni ležajevi za svaki od kotača. Kako bi oni ostali točni tijekom desetljeća korištenja, potreban vam je materijal koji je vrlo otporan, ima vrlo malo trenja i nije težak. Ono što odgovara ovim kriterijima jesu dragulji: najčešće rubini i safiri, ali ponekad se koriste dijamanti ili granati. Patent za ležajeve od dragulja podnijela je 1704. skupina urara s francuskim imenima, ali koji su radili u Londonu. Jedan od njih bio je prijatelj Isaaca Newtona.