Prošle godine prijavio sam se na natječaj za policijsku akademiju. Imao sam 21 godinu i dobru kondiciju od nogometa, ali fizički test bio je ozbiljan. Trebalo je istrčati 2 400 metara ispod 11 minuta, a ja sam to radio za 12 i pol. Imao sam četiri mjeseca do testa i živio u Zagrebu, pa mi je najbolja opcija bila traka za trčanje u teretani pokraj zgrade.
Na otvorenom tempo varira zbog uspona, vjetra i umora, a na traci se brzina postavi točno. Rekao je da mi traka za trčanje omogućuje da tijelo nauči točan tempo koji mi treba na testu, a to je oko 13 kilometara na sat.
Napravio mi je plan od tri treninga tjedno, a traka za trčanje bila je drukčije postavljena za svaki dan. Ponedjeljkom intervali, kratki dijelovi brže od ciljanog tempa s pauzama. Srijedom duže trčanje sporijim tempom. Petkom test na udaljenosti od 2 400 metara, uvijek na istoj postavci, da vidim napredak.
Prvih mjesec dana bilo je teško. Nakon treće minute na 13 kilometara na sat osjećao sam kako mi noge postaju teške. Nakon šest tjedana ista brzina postala je podnošljiva, a traka za trčanje pokazivala je da mi puls pada brže nakon svakog intervala.
Dva tjedna prije testa trener mi je rekao da dio treninga prebacim van. Objasnio je da mi traka za trčanje drži tempo umjesto mene, a na stadionu ga moram održavati sam. Prvi put na stadionu istrčao sam 2 400 metara za 10 minuta i 40 sekundi.
Na samom testu bio sam nervozan, ali tijelo je znalo tempo napamet jer mi ga je traka za trčanje utisnula u noge. Istrčao sam za 10 minuta i 25 sekundi, među najboljima u svojoj grupi. Prošao sam i ostale dijelove testa i u rujnu krenuo na akademiju.
Prvi dan na akademiji instruktor nas je postrojio i rekao da je fizički test samo ulaznica, a pravi rad tek počinje. Nasmijao sam se u sebi, jer sam znao da me do tog trenutka dovela jedna obična traka za trčanje u kvartovskoj teretani, uz četiri mjeseca znoja i trenera koji nije prihvaćao izgovore.